Kad imate prigodu posjetiti jedno od naljepših sela u Francuskoj onda je to nešto što valja učiniti. Francuska je prepuna povijesnih mjesta i divota, pa nas je naravno zanimalo kako ih oni pretvaraju u turističke destinacije koje morate vidjeti. I na koncu što Hrvatska iz toga može naučiti jer i mi imamo svojih aduta u sličnim okolnostima.
Selo u kojem smo bili je Saint-Guilhem-le-Désert jedno od najfascinantnijih i najvažnijih povijesnih sela u južnoj Francuskoj, smješteno u regiji Oksitanija (departman Hérault). Ovo duhovno i arhitektonsko remek-djelo potpuno je okruženo dramatičnim, strmim liticama u uskoj dolini rijeke Gellone.
Selo ima iznimnu povijesnu važnost i nosi dvostruku titulu pod zaštitom UNESCO-a – kao dio kulturne baštine i kao ključna postaja na glasovitoj hodočasničkoj ruti Camino de Santiago, odnosno Put sv. Jakova. Na to vas podsjećaju oznake na ulazu u selo koje uistinu izgleda bajkovito. Uske uličice koje vode uzbrdo prema središtu mjesta, odnosno Trgu slobode (Place de la Liberté). Glavni seoski trg prepun je šarmantnih kafića i uličnih obrta, a njime dominira golema platana posađena 1855. godine, koja je službeno proglašena jednim od “iznimnih stabala Francuske. I dovoljno je velika da daje hlad cijelom trgu. A glavna je atrakcija Opatija Gellone (Abbaye de Gellone). To je srce sela i prekrasan primjer romaničke arhitekture iz 9. stoljeća. Unutar crkve čuva se dragocjena relikvija Komadića Pravog Križa Isusovog, koju je Guilhemu osobno darovao Karlo Veliki. Ulaz u samu opatiju je besplatan, kao i unutarnji vrt.
Dok hodate ulicama i poprečnim prolazima koji ih spajaju dominira osjećaj povratka u prošlost, a tehnologija 21. stoljeća je nenametljivo uklopljena. Kao zanimljivost u selu u tim kamenim kućicama ima stanara koji tu očito borave cijele godine o čemu svjedoče poštanski sandučići na vratima. Bili smo tamo krajem svibnja pa je bilo manje posjetitelja, a u sezoni zna biti velika gužva. Dojam je takav da želite obići baš svaku uličicu i vidjeti što ima u idućem prolazu, pridjev jedno od najljepših sela u Francuskoj svakako mu pristaje. Sve je čisto, uredno, nenametljivo, cijene u trgovinicama su normalne, nema preterivanja za one osnovne suvenire. Naravno da možete kupiti i lokalna vina po također dobrim cijenama, zapravo jednakima kao u Hrvatskoj.
Na glavnom trgu je nekoliko restorančića koji nude domaće specijalitete po također normalnim cijenama. Nema brze hrane i sličnih štandova već samo ponude dana od nekoliko jela i sve je vezano uz taj kraj. I koliko to košta? Za dvije osobe ručak i piće na trgu ispod hlada 170 godina stare platane i s pogledom na više od tisuću godina staru opatiju ispod 50 Eura. Vjerujem da nitko nije od stola otišao s osjećajem da je prevaren, upravo suprotno.
Cjelodnevni izlet u selo izvrsno nadopunjuje posjet još jednoj atrakciji, tek nekoliko kilometara udaljenom Đavoljem mostu (Pont du Diable). To je impresivan kameni most iz 11. stoljeća na samom ulazu u kanjon rijeke Hérault. Smatra se jednim od najstarijih srednjovjekovnih mostova u Francuskoj, a s njega se pruža pogled na smaragdno zelenu rijeku u kojoj se ljeti okuplja veliki broj kupača. Jer odmah uz most je smješteno uređeno kupalište sa svom potrebnom infrastukturom, a između sela i mosta tijekom ljetne sezone kada je teže pronaći parking voze mali autobusi.
I to je na koncu način kako što duže zadržati gosta jer su mu ponuđeni i dostupni razni sadržaji, odnosno sve što ima turistički potencijal pretvoreno je iskorišteno do maksimuma. To je nešto na čemu Hrvatska treba raditi jer ima takvih mogućnosti, posebice na kontinentu gdje kuće za odmor same po sebi više nisu dovoljne. Turisti dolaze zbog mira i tišine ali ipak traže još nešto više, posebice za višednevnih boravaka. Trava je kod susjeda uvijek zelenija, no mi ćemo otići i usporediti hrvatskog pandana Saint-Guilhem-le-Désertu, a to bi pream nekoj općoj ocjeni bile Rastoke. Ili možda neko drugo selo? Otvoreni smo za prijedloge. (dv)
